Premijer Federacije Fadil Novalić je 22. marta na tematskoj sjednici, na kojoj se trebalo raspravljati o problemu iseljavanja mladih i obrazovanih ljudi iz BiH, izjavio kako je pad nataliteta puno veći problem od emigracije. Premijer je svoju tvrdnju potkrijepio podacima Zavoda za statistiku (koje je Rusmir Probić problematizirao u analizi za Buku objavljenoj 24. 3. 2017.), po kojima je u periodu od 2010. do 2016. godine umrlo 144.750 osoba, a rođeno 143.621 (pri čemu se preko 40.000 iselilo). Direktor Zavoda za statistiku, Emir Kremić, složio se sa premijerom da je nizak natalitet gorući problem, te da ga treba hitno rješavati stvaranjem materijalnih, kulturnih i drugih uvjeta za zaključivanje brakova i život porodice kao osnovne društvene ćelije. Nejasno je na osnovu čega je direktor Zavoda za statistiku kvalifikovan za davanje prijedloga po pitanju demografske politike. Mediji su vijest sa sjednice prenijeli kao: Novalić i Kremić – Pad nataliteta veći problem FBiH od iseljavanja (FENA, Klix, uz kreativni dodatak – Sve nas je manje, Vijesti.ba), čime je a) pažnja uspješno skrenuta sa istinskog problema i razloga zbog kojeg je sjednica organizovana, te su b) natalitet i demografska obnova odabrani kao trojanski konj kroz koji će se zagovarati politike retradicionalizacije i sve veće etno-nacionalizacije društva, a što će u suštini poslužiti sistematičnom napadu na ženska reproduktivna prava. Sedmicu kasnije je je novi.ba objavio članak sa naslovom INICIJATIVA POPULARNOG NAČELNIKA SENAIDA MEMIĆA: Moramo forsirati rađanje djece kao što forsiramo sportove!, a nakon nekoliko dana je klix.ba otvorenom pismu zastupnice u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Maje Gasal-Vražalice upućenom Premijeru dao senzacionalistički naslov – Gasal-Vražalica: Ko će, Fadile Novaliću, ostati u FBiH i rađati?, koji potpuno ignoriše sadržaj pisma. Postaje očit trend medija da temu nataliteta senzacionaliraju, te da, u ovom kontekstu, mizoginiju koja je u politici sveprisutna samo prenose, bez da je problematiziraju.
Prvo – šta uopšte znači problem nataliteta u 21. stoljeću – stoljeću migracija, eksponencijalnog rasta globalne populacije, te klimatskih promjena uzrokovanih neodrživim navikama čovječanstva? Argument se u suštini zasniva na logici da je visok natalitet neophodan za očuvanje države-nacije. Samim tim je nacionalistički (i rasistički), jer nacionalnost svodi na biologiju i nešto što se nasljeđuje, poput genetičke karakteristike. Tvrdnja o problemu niskog nataliteta se također oslanja na argument da je za jaku državu (vojno i ekonomski) potrebno ljudstvo, što je bilo tačno prije 70 godina, no sada je u najbolju ruku upitno. Tačno je da je ljudstvo potrebno državama u razvoju, čija se ekonomija zasniva na potplaćenoj radnoj snazi koja u nehumanim uvjetima proizvodi tehnologiju, uz pomoć koje razvijene države uspostavljaju svoju ekonomsku i vojnu nadmoć. Dakle, nerazvijenim državama jeste potrebno ljudstvo – ali je potrebno da bi radilo u rudnicima koji se obrušavaju, toksičnim fabrikama i otpadima, te da ratuju i ginu zbog koltana. Državama u razvoju je ljudstvo potrebno kao masa koja se može eksploatisati. U BiH se kroz privatno-javna partnerstva, zakon o radu koji tržište čini “fleksibilnijim” kroz ukidanje zaštita radnika i radnica, te preko privatizacije zdravstva, a uskoro i vodovoda vrši sistemsko ukidanje socio-ekonomskih prava, čime se otvara prostor za upravo ovakvu vrstu eksploatacije.
Drugo, umjesto da se fokusira na postojeće probleme, na nizak životni standard, visoku nezaposlenost, loše zdravstvo, neredovne porodiljske naknade, te praksu otpuštanja trudnica i porodilja sa njihovih radnih mjesta, premijer bira nizak natalitet kao gorući problem bosanskohercegovačkog društva. Kako će roditelji kupati novorođenčad kada u Kantonu Sarajevo nema vode iza ponoći? Kako će se brinuti za njihovo zdravlje kada djeca mjesecima čekaju na operacije? Kako će ih upisati u obdanište kada je manjak mjesta u javnim obdaništima? U koje škole će ih upisivati kada se škole zatvaraju, jer Vlada ne plaća najam? I po kojem od tri programa će učiti u školi (i da li je uopšte bitno, jer su sva tri podjednako loša i nacionalistička)? Šta će se desiti ako, kao djeca iz Jajca, budu htjeli više i bolje? Da li premijer misli da njegova odgovornost za građane prestaje u trenutku kad se rode? Kvalitetna demografska politika ženama ne omogućava samo da budu majke, već i da to ne budu. Država mora garantirati ženska reproduktivna prava neovisno od toga da li se suočava sa problemom niskog nataliteta, jer ona nisu privilegije, već osnovna prava koja ne mogu biti uvjetovana demografskim trendovima.
Portali koji su prenijeli vijest nisu prepoznali opasnost koju ovakva vrsta lošeg izvještavanja predstavlja otvarajući prostor za diskurs o natalitetu i demografskim politikama koji je potpuno odvojen od socio-ekonomske stvarnosti, te od žena preko čijih maternica bi se preživljavanje nacije trebalo osiguravati.
Primjer je članak koji je sedam dana kasnije objavljen na portalu novi.ba sa naslovom: INICIJATIVA POPULARNOG NAČELNIKA SENAIDA MEMIĆA: Moramo forsirati rađanje djece kao što forsiramo sportove! Novi.ba je već poznat po objavljivanju loših (činjenično netačnih i seksističnih) tekstova koji se bave reproduktivnim pravima. Međutim, ovo je ipak potpuno novi nivo tabloidnog izvještavanja. Od populističke upotrebe velikih slova i uzvičnika, do odabira senzacionalističke izjave koja je pretvorena u naslov, cilj je očito bio podići čitanost i izazvati reakcije, a ne izvijestiti o sjednici Općinskog vijeća Ilidža na kojoj se raspravljalo o porodiljskim naknadama.
Prenesena izjava glasi: “Trebali bi forsirati rađanje djece kao što forsiramo sportove. Inicijativa podrazumjeva smanjenja materijalnih troškova porodiljama sa više djece i da se svima pruže jednake šanse. Bez djece nemamo ni budućnosti.”
Svojom nepromišljenosti nedorečenim ostavlja pitanja:
1) Kako forsiramo sportove? Djeca treniraju u neuslovnim salama; nema para za odlaske na takmičenja; lopte, mreže i golovi su stariji nego prosječan nastavnik sporta; svlačionice hladne i prljave. Naime, ako ćemo rađanje djece forsirati kao što forsiramo sportove, to znači da ćemo očekivati fenomenalne rezultate, bez ikakvog ulaganja. Što je u suštini i dosadašnja politika.
2) Koliko djece je više djece? Kome se pružaju jednake šanse? Jer, ako se inicijativa zasniva na pravljenju razlika među porodiljama, to je u suprotnosti sa jednakosti.
3) Bez djece nemamo ni budućnosti. Ko smo mi? Ovo se ponovo oslanja na nacionalističku ideju da se budućnost i preživljavanje nacije osigurava patrilinearno, te da je “naš” opstanak ugrožen ako “nas” nema više nego “drugih,” jer je na globalnom nivou očit problem eksponencijalnog rasta stanovništva, koji vodi ka prenaseljenosti i uništavanju ekosistema.
Političari u Bosni i Hercegovini su shvatili da je panika koju mogu izazvati prijetnjom odumiranja nacije (koliko god nerealnom, i stoljećima udaljenom) najefektivniji način da pažnju skrenu sa kontinuiranog napada na socio-ekonomska prava u kojem svakodnevno učestvuju. Priča o niskom natalitetu im omogućava da pokažu brigu za stanovništvo koje nije stvarno, koje još ne postoji i prema kojem nemaju nikakve obaveze, niti odgovornosti. Briga i brižnost za nerođene su konstantno na horizontu budućnosti – logički je nemoguće da ikada postanu stvarni, jer u trenutku rađanja bebe postaju samo još jedna statistika, građanin ili građanka čija prava će se predstavljati kao privilegije i konstantno kršiti, dok se mašta o nekoj boljoj budućnosti, sa nekom novom, nerođenom djecom. Odgovornost medija mora biti da ovakvu vrstu manipulacije onemogući – ženska tijela ne smiju postati prostor za skupljanje političkih poena. Naša reproduktivna prava nisu figure na šahovskoj tabli – ne mogu se žrtvovati da bi se druga osvojila. Naša reproduktivna prava nisu otuđiva, ne sada, ne više ikada.
Piše: Marina Veličković