Koliko feminizma stane u pop?

Tih, sada već davnih, 90-ih godina, koje internetski memei okrutno koriste da nas podsjete da nismo ni svjesni koliko smo zapravo ostarili/e, ja sam bila tinejdžerka čiji su zidovi sobe bili oblijepljeni posterima boy bendova. Čitajući tada njemački časopis Bravo (ili više ga listajući, s obzirom da je moje znanje njemačkog bilo ograničeno), koji se nekim čudom uspijevao probiti do trafika u poslijeratnom periodu, i ja sam kidala postere Backstreet Boysa, N’Synca, a ponekad se tu znao naći čak i poster opskurnijih 90’s bendova kao što su bili Mr. President ili C Block. Posteri u ponudi su mahom davali prostora samo muškim zvijezdama – logično, jer je glavna čitalačka publika bila sastavljena od djevojčica i mladih djevojaka. Bilo je to nezaboravno vrijeme popa, šarmantnog žanra koji je krao srca uz pomoć lakih nota, uvježbanih koreografija i tipiziranih članova, kojih je obično bilo pet, od kojih je svaki imao svoju ulogu u bendu. I ja sam bila žrtva tog hajpa. Bio je to dio mog skromnog (pred)adolescentskog perioda u kasnim 90-im godinama kada je BiH svježe izašla iz rata, i kada je mojoj generaciji tek predstojilo otkrivanje svijeta nakon trogodišnje opsade Sarajeva. Iako su moji raniji susreti s muzikom bili malo drugačije žanrovske prirode – uz pomoć nekog piratskog signala MTV-a koji se emitovao u ratu uspjela sam se upoznati s likom i djelom Davida Bowieja, Queena i Georga Michaela, a prije rata se jedino sjećam da je rodica sa kasete puštala Sinead O’Connor – pop je bio nevjerovatno (kapitalistički) privlačan. Svi ti zgodni mladići, auta, plaže, stihovi ljubavi… Pa, nije teško zaključiti kako to djeluje na tinejdžerski mozak. Pop, kao i brojni drugi izumi modernog vremena koji su došli nakon njega, bio je slatka zabluda u koju smo svi/e htjeli/e vjerovati. Muzika je trebala biti lagana, romantična, plesna, nije trebalo puno razmišljati, samo se opustiti i maštati o vlastitoj bajkici.

Jasno se sjećam kada sam 1998. godine, kada mi je bilo dvanaest godina, prvi put na TV-u vidjela Britney Spears. Pored MTV-a, sada smo imali i njemačku VIVA-u, koja je bila glavna niša pop muzike (i uz to aktivno promovirala vlastiti val njemačkog popa iz 90-ih). Vidjela sam spot za pjesmu Hit Me Baby One More Time. Neka slatka djevojka s kikicama u školi, gleda na sat, dosadno joj je na času, i odjednom – bum! Izlazi se, pleše se, pjeva se misterioznom mladiću, srednjoškolskoj simpatiji, i poručuje mu se, u nekom slobodnom prevodu – zadajmo se još jednom u ko zna kakvoj aktivnosti, ali na dobrom bi se putu bilo kada bi se pretpostavilo da je aktivnost seksualne prirode. Nije da nisam tada znala ponešto o pticama i pčelama, ali seksualne insinuacije su mi u to doba bile zaista daleke. S druge strane, nisam o toj pjesmi tada ni razmišljala tako – ritam je bio sjajan, Britney je bila preslatka, koreografija je bila odlična. Baš ono što je pop i htio postići sa našom generacijom, i baš ono što je muzička industrija i uspjela ostvariti plasirajući prvo Britney Spears, onda Christinu Aguileru, a potom sve ostale pop zvijezde 90-ih i 2000-ih godina, da bismo danas imali/e Lady Gagu, Beyonce, Nicky Minaj, Arianu Grande, Rihannu, Taylor Swift…

Danas, kada imam 30 godina, mogu slobodno reći da je Britney bila jedan od katalizatora mog poimanja ženskog (seksualnog) oslobađanja. Sad bi se mnogi/e nasmijali/e uz komentar – baš površno od tebe što smatraš da produkt neoliberalne kapitalističke kulture, koja je samo i isključivo posvećena profitu i u tu svrhu kreira idole za mase samo kako bi dalje naplaćivala svoj izum plastičnog sna o savršenstvu za kojim svi tragamo, ima neko dublje značenje. Istina. Britney jeste upravo to. No, to ipak ne mijenja činjenicu da je kroz svoj rad uspjela pokazati kako to izgleda kada se, barem u toj modernoj pop priči, slatka tinejdžerica pretvori u samostalnu ženu, pjeva o flertovanju, seksualnom sazrijevanju, seksu, varanju, a kasnije i o preživljavanju raskida, samopovređivanju i, uopćeno, ženskom preživljavanju i odrastanju.

Kada sam kasnije promišljala o Britneyenom stvaralaštvu (nije teško prosuditi da sam team Britney), učinilo mi se da je i ona, kao i sve mi, prošla neke tipične ‘ženske’ faze odrastanja, samo što smo to svi/e gledali/e na TV-u i na internetu. Kao osamnaestogodišnjakinja Britney pati za tipo(vi)m(a) i ne zna baš kud će i šta će (Hit Me Baby One More Time – nedostaje joj frajer, (You Drive Me) Crazy – izluđuje je frajer, Born To Make You Happy – već je očajna za frajerom i misli da je frajer jedini na svijetu, 1999.). Već godinu-dvije kasnije dolaze dvadesete, i dešava se klasični moment ženskog osamostaljivanja (Ooops!… I Did It Again je u fazonu ‘omaklo mi se, malo sam te navukla, nisi baš ti taj’, a Stronger je postraskidna himna, 2000.). Sljedeća godina (2001.) donosi transformaciju iz tinejdžerke u ženu i nagovještava čitavu lepezu seksualnih fantazija u albumu koji je (simbolično?) nazvala po sebi – u spotu za pjesmu I’m a Slave 4 U ne zna se ko se s kim više trlja; Overprotected govori o tome kako ne želi da je se štiti; a sve kulminira baladom I’m Not a Girl, Not Yet a Woman, koja je u pop pjesmu dobro sažela sve o seksualnom sazrijevanju što osjeća prosječna djevojka na početku 20-ih godina. Godine 2003. izdaje četvrti album In the Zone gdje već ispoljava auru samosvjesne žene koja se ne stidi seksualnosti. Tu je najpoznatija pjesma Toxic, koja, pored toga što je sjajna pop pjesma, donosi spot u kojem Britney igra špijunku: proganja razne muškarce i pravi im belaj, a na kraju jednog i otruje.

Godine su prošle pune muka i za Britney, pa je 2007. bila prinuđena pauzirati s karijerom zbog brojnih problema u ličnom životu. Čak je i ta njena kriza imala puno sličnosti sa toliko emotivnih kriza kroz koje žene prolaze u tim godinama. Razvela se od muža, plesača Kevina Federlinea, umrla joj je tetka s kojom je bila bliska, tabloidi su je čerečili zbog toga što je uslikana kako tokom vožnje auta u krilu drži sina, kao i zbog neuravnoteženog ponašanja i ovisnosti o drogama zbog čega je morala ići na rehabilitaciju. Jedan od tabloidskih highlighta te godine bilo je njeno šišanje naćelavo. Ubrzo je izgubila i starateljstvo nad djecom. Ovakvi bi emotivni rollercoasteri uništili svakoga, a kamoli djevojku koja je već tada bila jedna od najpopularnijih pjevačica na svijetu i već godinama živjela pod pritiskom slave. Istovremeno su se barem tri muškarca borila za njenu naklonost kako bi se dočepali njene ogromne imovine. Njen fall of grace je bio nešto s čim se lako moglo poistovjetiti. Na internetu se nekoliko godina poslije pojavila fotografija ćelave Britney, ispod koje piše If Britney could make it through 2007, you can make it through this day (Ako je Britney mogla preživjeti 2007, možeš i ti preživjeti ovaj dan). Britneyina loša godina je zapravo poslužila kao ilustracija da se svašta može preživjeti, ali da sve prođe. I loše droge, i loše veze, i loša godina. Tako nekako je i Britney rezonovala, pa se iskobelja(va)la, 2008. se grandiozno vraćajući pjesmom Womanizer (doslovni prevod Ženskaroš). Od tog momenta pa nadalje, žena je nastavila harati, pokupila bog zna koliko prvih mjesta, prodala bog zna koliko albuma (piše sve na Wikipediji). Dakle, može se. Bilo da si međunarodna pop zvijezda, ili tinejdžerka koja se nasekirala jer je simpatija u školi nije pogledala (što stvarno ponekad djeluje kao kraj svijeta).

 

INGLEWOOD, CA – AUGUST 24: Honoree Beyonce performs onstage during the 2014 MTV Video Music Awards at The Forum on August 24, 2014 in Inglewood, California. (Photo by Michael Buckner/Getty Images)

Danas, kada Beyonce napravi ogromnu projekciju riječi FEMINIST tokom jednog od svojih nastupa, masa poludi. I Beyonce je isti produkt kapitalističke kulture poput Britney Spears. S tim da se Beyonce otvoreno ‘naštiklala’ na feminizam i eksploatiše ga kao sredstvo zarade, dok njenu liniju odjeće za fitness, zamišljenu za ‘osnaživanje žena’ (njene riječi), u Sri Lanki proizvode siromašne žene u sweat shopovima koje dnevno za taj posao zarade 8,47 dolara. Za potrebe ovoga teksta, odlučila sam zanemariti neoliberalne elemente koji neosporno prožimaju sve ove priče, kako bih uspjela ilustrirati ovo o čemu sam krenula pisati, a to je zašto se, i kako, u djelovanju ženskih pop zvijezda može iščitati doprinos u poimanju ženskog tijela i ženske seksualnosti, jer je i to nesporno dio ženske historije.

Feminizam i feministička praksa se transponiraju u različitim oblicima. Nije nemoguće povjerovati da je feminizam našao svoj put ka brojnim djevojčicama i djevojkama upravo putem Britney Spears i sličnih pop pjevačica. Na kraju krajeva, mnoge djevojčice su tada o ženskom postojanju i mogle naučiti nešto samo putem pop kulture, jer je u pitanju bilo vrijeme kada su video spotovi bili u velikom zamahu. U 90-im je odjednom bilo moguće sve konstruirati i dekonstruirati, kombinirati, zavrtiti, i dobiti nešto potpuno novo. Pop bajke su nastajale svake sekunde. U ovom ili onom obliku pjevačice su iskazivale feminističke prakse putem britkih tekstova, i uz pomoć maštovitih video spotova, prvi put se ne libeći da progovore o varanju, iskorištavanju, nejednakosti, neshvaćenosti, ali i o seksu, seksualnosti, seksualnoj kompatibilnosti… Ples postaje mnogo izazovniji, odjeća također. Seks i ženska seksualnost, uz pomoć popularnog muzičkog žanra, postaju tema.

Da ne bude da sam ja sve ovo namislila, pitala sam svoje drugarice koje su to njima pjevačice iz 90-ih djelovale emancipirajuće i feministički. Ispostavilo se, logično, da nije samo pop kao muzički žanr igrao glavnu ulogu u ovim utiscima. Dance, hip-hop, r’n’b, pop rock su sve žanrovi uz pomoć kojih se 90-ih počela otkrivati nova dimenzija ženskog postojanja u muzici. Selma mi je poslala kultnu pjesmu od dance i hip-hop pjevačice Gillette Short Dick Man iz 1994. u kojoj je muški spolni organ isponižavan koliko god je to bilo moguće. Ivana mi je spomenula Meredith Brooks i pjesmu Bitch (iako žanrovski više spada u pop rock), iz 1997. koja je bila neka vrsta brzog kursa o tome kako izgleda biti žena: I’m a bitch/I’m a lover/I’m a child/I’m a mother/I’m a sinner/I’m a saint/I do not feel ashamed (Ja sam kučka/Ja sam ljubavnica/Ja sam dijete/Ja sam majka/Ja sam grešnica/Ja sam svetica/Ne sramim se). Ovom žanru pripada i pjesma Just a Girl iz 1995. od punk rock ska benda No Doubt, koji je iznjedrio Gwen Stefani. U pjesmi ona nabraja šta znači biti djevojka (ne mogu voziti auto kasno navečer, ne ispuštaš me iz vida, ne daš mi da imam prava, svi bulje u mene). Amila navodi TLC i njihov album CrazySexyCool iz 1994. godine, s kojeg je recimo pjesma Creep u kojoj T-Boz pjeva o liku koji je vara, pa i ona zauzvrat vara njega, jer i njoj treba pažnje u životu. Svakako ovdje moram spomenuti i njihovu pjesmu No Scrubs iz 1999. godine, u kojoj opjevaju lika koji jednostavno ni po čemu nije dovoljno dobar da bude njihov partner (živi kod kuće s mamom, nema novca, šlepa se drugu u autu, itd.). Ono što je lijepo primijetiti u svemu ovome je da se žensko ujedinjenje dešavalo neovisno, prvo od žanrova, a onda i od rase – bile bijele ili crne, žene su pjevale o svojim iskustvima, kroz svoje izabrane žanrove.

Sigurno je da su osnovicu ženskog djelovanja u popu činile Spice Girls, prvi girl bend koji je udario temelje svemu što je došlo kasnije. Tih pet žena se ponaosob tipiziralo upravo kako bi bile bliže svim tinejdžerkama koje su ih slušale u likove Sporty Spice, Baby Spice, Ginger Spice, Posh Spice i Scary Spice. Pjesma Wannabe iz 1996. godine nikada neće izgubiti status himne ženskog prijateljstva – spot u kojem cure upadaju u neki fensi party i razjebu sve živo i danas se zna napamet uz refren If you wanna be my lover, you gotta get with my friends (Ako želiš biti moj ljubavnik, moraš se slagati s mojim prijateljicama), a nebrojene su generacije djevojčica koje su uz ovu i druge njihove pjesme u osnovnoj školi uvježbavale koreografiju. Osnažujuće koncepte su u svome djelovanju ‘furale’ i ozbiljnije muzičke dive, poput Mariah Carey ili Janet Jackson. Mariah Carey u spotu za pjesmu Honey iz 1997. godine glumi specijalnu agenticu na tajnoj misiji koja iskorištava svoj seksepil da izmlati muškarce i pobjegne im. Janet Jackson sa Missy Elliott u pjesmi Son of a Gun (I Betcha Think This Song is About You) iz 2001. godine trešuje frajera koji ju je prevario i još pokušao od nje iznuditi novac, a u videu frajera u hotelu prati horda žena uključujući i samu Janet sa baseball palicom. Na ovu se tradiciju dobro nadovezala i Kelis, koja se, zahvaljujući svom prvom hitu Caught Out There iz 2000. godine, signature refrenom I hate you so much right now (Toliko te mrzim sada), odmah upisala na listu umjetnica koje nije strah izderati se na lika zbog nekorektnog ponašanja (čitaj: varanja). (U intru poručuje da je pjesma za sve žene kojima su lagali njihovi muškarci). Kelis je u ovom kontekstu također bitna i zbog toga što je u narednim pjesmama nastavila igrati na svoje seksualno samopouzdanje. Primjeri su pjesme Tricky (2004) u kojoj jasno daje do znanja liku da neće imati šansu da je opet prevari, i Milkshake (2003), kultna pjesma koju prati video spot u kojem Kelis izgleda kao milion dolara i pije milkšejk uz ekipu konobarica koje plešu s njom, dok svi ne mogu očima vjerovati koliko dobro izgleda dok to radi. Kasnije ova njena filozofija evoluira sa pjesmom Bossy iz 2006, u kojoj je otprilike u fazi „ne može mi niko ništa, jača sam od sudbine“.

Christina Aguilera u pjesmi Genie in a Bottle pjeva I’m a genie in a bottle/You gotta rub me the right way (Ja sam duh u boci/Moraš me protrljati kako treba). Ako ovo nije poruka o ženskoj seksualnosti i kako se ženi treba pristupiti prilikom seksualnog odnosa, ja ne znam šta je. Ista ta Christina je nekoliko godina kasnije (2002.) izronila kao seks bomba u fazi pjesme Dirrty, u čijem se spotu tuče u ringu i nosi one kaubojske hlače što imaju rupe na pravim mjestima, i sprijeda i straga, a pjesma govori o ‘seksualnim aktivnostima’, kako to citira Wikipedia. Toni Braxton u spotu za pjesmu He Wasn’t Man Enough iz 2000. (naslov govori sam za sebe) čak uvodi lik superherojke koja raskopča kostim, a tri muška superheroja sline za njom, dok ona iskorištava taj moment da ih sve potuče, a u pjesmi poručuje ženi koja je sada s njenim (bivšim) muškarcem da ga može imati, jer je, u suštini, lik bezveze. Još jedna njena pjesma, You’re Making Me High, koja je izdata još ranije – 1996. godine, slobodno se može smatrati himnom ženske seksualnosti 90-ih. U tom spotu Toni skupa sa svojim prijateljicama bukvalno ocjenjuje muškarce koji izlaze iz nekog čarobnog lifta, i kako koji dolazi, tako ih, jedna po jedna, prijateljice izabiru i odvode. Sama pjesma je otvoreno seksualna, i govori o seksualnim maštarijama, masturbaciji, snošaju i orgazmu.

Jennifer Lopez je tek nedavno zvanično zakoračila u oblast feminizma sa pjesmom Ain’t Your Mama, ali vrijedi se prisjetiti i izleta sa pjesmom Love Don’t Cost a Thing, u kojoj momku kojeg nikako ne vidimo u spotu poručuje da joj može kupovati stvari do sutra, ali da ga ona neće voljeti zbog toga. Bend Destiny’s Child (koji je od tri članice polučio dvije zvijezde, Kelly Rowland i Beyonce) imao je sjajnu pjesmu Independent Woman koja govori o nezavisnoj ženi koja ima svoj novac, svoj život, plaća račun popola u kafani, kupuje sebi cipele i nakit, ima stan, i nema šanse da će neki lik tu nešto promijeniti, jer ona ovisi o samoj sebi. Destiny’s Child su, prije nego što su prestale djelovati, imale dosta pjesama koje su tematizirale žensku (finansijsku) neovisnost, a ističe se i pjesma Bootylicious iz 2001., u kojem su, možda među prvima, popularizirale trend različitih tijela i slobode da svako nosi šta hoće (u tom spotu se one oblače u različitu odjeću, kao i druge akterke spota, poput debelih žena, što je u to vrijeme bilo skoro pa revolucionarno).

Površno bi bilo posmatrati ovaj fenomen u muzici samo kao bezočno iskorištavanje seksa kako bi se prodali albumi. Već dugo se bezočno iskorištava sve kako bi se zaradilo. To je valjda definicija neoliberalnog kapitalizma, i to prakticiraju i muškarci i žene bez razlike (iako u drugačijim okolnostima), jer nemaju drugog izbora. Muškarcima je samo na raspolaganju mnogo veći raspon stvari koje mogu iskoristiti kako bi zaradili još više novca. Za početak, upravo su muškarci ti koji u svojim rukama drže većinu svjetskog kapitala. A barem je jasno da je od jednog miliona lakše napraviti dva. Žene se također uvijek osuđuje za korištenje seksualnosti za, uvjetno rečeno, napredovanje, bez obzira na to da li se dato napredovanje zaista desilo zahvaljujući njihovoj seksualnosti ili ne. To je jedna od paradoksalnih situacija sa ženama – u suštini je jasno da u patrijarhatu toliko malo toga igra u njihovu korist, da je patrijarhat sjajno smislio da ih „zaduži“ njihovim prirodnim atributima.

Drago mi je što sam imala priliku napisati ovaj tekst zato što on barem odgovara na pitanje na koje sam više puta morala odgovarati, a to je zašto mi je Britney draga, jer pobogu, ta pop muzika je tako profana. Jeste, profana je, kao što su profani i naši životi. Sve što je postoji na svijetu stvoreno je na osnovu nečega drugog što je prethodno bilo tu, a globalna pop mašina već godinama radi upravo po tom principu, uzimajući sve te naše živote, pakujući ih u hiljadu blještavih celofana, i prodajući ih opet nama. Nijedan proizvod današnjeg modernog svijeta nije ništa drugačiji od kesice bombona koju kupimo kad nam se jede slatko. Za mene Britney nije tzv. guilty pleasure, kojim se ljudi pravdaju kada im se dopada nešto što kao nije po nekim mjerilima (kojim i kakvim mjerilima uopće?). Interpretacija je individualna, i svako ima pravo na nju. Meni se čini da je svaka od ovih žena koje sam nabrojala i čiju sam muziku slušala u meni probudila neku interpretaciju feminizma. I šta je u tome loše? Zato što je promišljanje o feminizmu potakla pop zvijezda koja nosi oskudnu odjeću i pjeva samo zbog para? E pa, u situaciji kada nakon toliko godina ponovo borimo iste borbe, i moramo biti neumorne u misiji da pobijedimo, smatram da nije bitno šta će upaliti feminističku iskru. Bila to mama, komšinica, učiteljica, drugarica, popularna glumica, pop zvijezda, ili neki muškarac – zar je bitno? Bitno je da iskra gori. I bitno je da se uvijek može čime rasplamsati.

 

 

Free WordPress Themes, Free Android Games